Ilija!

Iako
se Ilija na prvi pogled činio kao običan čovjek, on je bio daleko od toga.
Njegovo pleme iako ljudsko negiralo je ikakve veze sa ''običnim'' ljudima.
Naime, pleme iz kojeg on potječe bilo je pleme nekromensera, nekrofila i
sličnih neuobičajenih ljudi, a baš to njegovo pleme svjetski je bilo poznato
pod imenom: Pleme smrti.


I dok je tako šetao gradom,
okružen mirisom smrti, tražio je nešto, nešto za što je čuo još davno, mit,
legenda možda, čak nije ni znao kako to nešto izgleda, ali navodno kad bi to vidio
znao bi da je to TO. Možda samo mit, ipak je to tražio, možda iz radoznalosti,
možda iz želje za pustolovinom. No nije bitno, sada je već bilo prekasno da
odustane.





Sunce
je tek nedavno zašlo, ali Ilija i je volio mrak i nikada nije izlazio danju. I baš
sada dok je još stajao na pragu izlazeći iz krčme koja se zatvarala, začuje se
zvono. No to nije bilo crkveno zvono, već zvono uzbune. Mogao je vidjeti kako
se pale svijetla u okolnim kućama, ljude kako protrčavaju pored njega u smjeru
glavnih vrata, žene koje su brzo tjerale djecu u kuće i zaključavajući
vrata.... no njega nije bilo briga. Samo je stajao tako i gledao.


U jednom trenutku, netko ga
grubo gurne s leđa, no Ilija se uspio održati na nogama i vidjeti vlasnika
krčme sa dugim mačem kako kreće prema glavnim vratima, gdje se okupilo već
sigurno 50 muškaraca, svi do jednog naoružani do zuba.


Tada se u njemu pobudi neka
znatiželja i odluči vidjeti što se dešava. Doduše samo ga je zanimalo čemu sva
ta uzbuna, ali nije mu padalo ni na kraj pameti da sudjeluje u borbi, ili što
god to bilo. Imao je on svojih briga, a za tuđe nije mario.


I dok je hodao prema rulji
kroz glavu su mu prolazile sve moguće situacije i svi mogući scenariji koji bi
se tamo mogli dogoditi.


Ali kad je došao do rulje,
zbog već debelog mraka vidio je samo sjene u daljini, no sudeći prema
naouružanosti i izrazima ljudi kraj kojih he stajao, shvatio je da su to u
daljini barbari koji napadaju selo. U tom trenutku se sjeti nečeg, lagano se
nasmiješi, i krene u suprotnom smjeru. Ne, nije bježao od barbara, baš
suprotno, išao ih je napasti. Možda se to činilo suludo u tom trenutku, ali
njega nije bilo briga. Izišao je iz grada na druga vrata, i krenuo prema šumi.
Možda će grad napasti barbari, ali Ilija je znao da ti barbari nisu glupi, znao
je da samo muškarci napadaju glavna vrata, dok za to vrijeme oni mlađi,
neiskusniji, pa čak i žene ulaze s druge strane kako bi opljačkali grad.


A baš tome se Ilija i
nadao.... ženama..... Sada mu je u glavi bila samo jedna pomisao, a to je bilo
uhvatiti jednu od barbarica. Okružen tamom noći, maglom koja se počela spuštati
i šumom koja je okruživala grad iz kojeg je upravo izišao, imao je savršene
uvijete za lov.


Sakrio se u neko grmlje i
čekao. Iako je bio iz plemena smrti i znao koristiti neke magije, Ilija je jako
rijetko koristio to znanje i umijeće. Sve što mu je trebalo sada bilo je malo
sreće i strpljenja.


Nije čekao dugo, nekih 10-ak
minuta, kad je ugledao skupinu ljudi kako trče prema gradu. To je bio trenutak
koji je čekao. I bio je u pravu, samo su žene i neki mlađi bili u skupini.


Sada!, pomislio je, izvukao
svoj nož i iskočio iz grma u kojem se sakrivao preprečujući put jednoj od
barbarica koja je zaostala za drugima. Brzo ju je oborio, nožem joj prerezao
tetive na rukama tako da se nije mogla braniti, a onda izvukao konopac iz
stražnjeg džepa i svezao ju za drvo. Iako je vrisnua od bola kada ju je oborio
i rezao, nitko se nije vratio po nju, bili su zauzeti pljačkanjem grada.


I tako svezana pokušala se
osloboditi ali neuspješno. Znala je da će iskrvariti i umrijeti, ako ju on ne
ubije sad odmah. No Ilija je uživao gledajući ju kako se pati, no ipak je nešto
falilo...... nije to bilo sve, još..... želio je da moli za to da ju ubije
odmah.


Stoga joj je prerezao majcu,
hlače i lišio je svega što je imala na sebi. Iako je bila već sva krvava, Ilija
je uživao u pogledu. No nije je želio, nije želio njene crvene usne, njene
velike grudi, njene male bradavice koje su nabubrile iako je bila pri kraju
snaga. Tada je ugledao suze kako se slijevaju niz njene obraze, padaju između
grudi i nastavljaju put prema pupku. Nožem joj je podigao bradu, bila je mrtva.
Prvo ju je odvezao, zatim polegao na travu raširivši joj noge i ruke. Iako je
bila iznimno dlakava među nogama, to njemu nije smetalo. Tek sada, dok ju je
gledao golu, ali njemu važnije, mrtvu, u njemu se pobudi želja da ju
iskoristi.........

No prvo je morao odraditi svoj ritual. Oko tijela je povukao krug u
zemlji i sam stao unutar tog kruga, te digavši svoj nož u zrak zapjevao: Ja sam Ilija, moja opsesija je nekrofilija!
Volim ispod sebe tijela što se mrve i zubima čupkat iz lešina crve. Kada
osjetim smrti smrad, mene odmah uhvati seksualna glad!! Meni su neživa tijela
milija, moja strast je nekrofilija! Neki ljudi kažu da strast mi je glupa al di
god da zabodem uvik ima rupa. Di god da ga stavim svugdi mi je šuplje al ja
najviše volim ravno u očne duplje! Jer
ja ne volim miris živog mesa privlače me samo raspadnuta tjelesa! Svako živo
biće za mene je štraca, najbolje se osjećam dok guzim mrtvaca!!!

Iscrpljen iskorištavanjem leša barbarke, nije mu preostalo drugo nego da se vrati u grad. Nažalost, barbari još nisu otišli, a on si nije mogao priuštiti da ga nađu ovdje, morao je otići. Brzo je pokupio uže kojim je vezao ženu, svoj nož i uputio se prema gradu. Vučući se tako, iscrpljen, ljuljao se kao da je pijan. No, sva sreća napunio je svoju čuturicu krvlju ubijene žene, znao je da će mu to trebati. Upravo kolko je volio penetrirati leševe, tolko mu je krv ljudi trebala da mu da snage koja mu je trebala da bi koristio magiju.
I dok se tako približavao gradu, kroz maglu koja je još okruživala grad i obližnju šumu, razaznao je grupu ljudi koja mu se brzo približava. Brzo se maknuo u stranu i legao na travu. Zbog magle, ali i zbog toga što su bili u žurbi nisu ga primijetili. A čak i da jesu, imali su pune ruke stvari koje su ukrali da mu ne bi mogli ništa.
Kada je i zadnji barbar prošao, ili je on to bar mislio, ustao je i zaputio se u grad. I baš kad je došao do vrata iza ugla se pojavi jedan od pljačkaša i zabije se u njega. Obojica padnu na pod, dječak od nekih 14 godina prodrma glavom, ugleda Iliju i u sjedećem položaju se počne gurati prema nazad, dalje od Ilije. Ilija još onako slab nije ni znao što ga je snašlo. Dok se dizao dječačić je drhturio od straha bojeći se za svoj život. Kad je Ilija ugledao dječaka i shvatio da je mali zaostao za ostalima oči mu se zacakle od sreće. Nova žrtva, pomislio je.
Dječak zamijetivši Ilijin pogled vrisne od straha, ali Ilija brzo izvuče nož i nemilosrdno zakolje dječaka. No znao je da je netko čou vrisak, pa odvuče dječaka izvan grada u obližnji grmi gdje ga sakrije. Zatim se vrati u grad, ali morao se požurit, ovo tijelo mu je trebalo sviježe.
I baš kad je prošao kroz vrata grada pojave se 2 muškarca, visoka gotovo 2 metra, obojica noseći identične jakne koje su izgledale već ofucano i bile su prekrivene krvlju, sigurno su sudjelovali u borbi protiv barbara. Čim su došli pred Iliju stariji od dvojice sa gustom crnom bradom iz koje je kapala krv kao da ju je upravo pio iz vrča poput vina pita ga za vrisak. Ilija se osvrne pokazujuću iza sebe u smjeru u kojem su barbari pobjegli i u tom trenutku muškarci ugledaju Ilijin nož koji je bio privezan za njegov pojas, sa stražnje strane. Sa noža je kapala sviježa krv, ali nije bila krvava samo oštrica, već i drška, kao da je cijeli nož probo nekog. Iako je Ilija lagao objašnjavajući kako je naletio na barbara, muškarci ga nisu uopće čuli, bili su zaprepašteni prizorom samog noža, ali kada se Ilija okrenuo prema njima, shvatili su da one nema crvenu majicu, već da je njegova nekad tmurno siva majica bila kompletna prekrivena krvlju, bila je totalno crvena, ali bilo je očito da ispod sloja sviježe krvi ima sloj već osušene krvi. Niži muškarac, bez brade, je zabio mač u zemlju i kleknuvši se suzržavao od toga se izbljuje. Ilija je samo mirno stajao i bezizražajno gledao svojim crnim očima u muškarca, ali njegov pogled je bio prazan, izgledao je kao da gleda kroz njega.
No niži muškarac se uspio pribrati, i primajući višega, koji je nepomično stajao i blejao u Iliju kao da je vidio duha, za rame, uspio je ustati i izvići mač iz zemlje. Pogledom je izbjegavao Iliju koji je još samo mirno stajao i šutio, te lagano gurnuo višeg muškarca koji je na to kimnuo i samo su se mirno okrenuli, ne rekavši ni riječi i otišli.
Ovo je bilo lakše nego što sam mislio da će bit, pomislio je Ilija, te se okrenuo i vratio do mrtvog dječaka. Morao je požuriti, sunce će skoro izaći, ali nije ga mogao cijelog unesti u grad. Netko bi ga mogao vidjeti, a to nije mogao riskirati. Stoga je našao neki kamen i počeo udarati po glavi mrtvog dječaka. Krv je špricala naokolo, više nije samo Ilijina majica bila crvena, sada je i njegova crna kosa poprimila crvenu boju, a njegovo inače blijedo lice bilo je prepravljeno crvenim točkicama koje su se polako spajalo kako je krv curila prema vratu. Kada je lubanja napokon pukla, sjeo je na tijelo, izvukao nož, te kao polugom rastvorio lubanju tako da je mogao vidjeti mozak. Samo mu je to trebalo sada. Sa obližnjeg drveta je pokidao nekoliko listova od kojih je svaki bio veličine bar dva dlana i u njih umotao mozak, te sve to zavezao dugim vlatima trave. Tada se sjetio da je ostavio torbu kod leša žene koju je prije ubio, te se vratio po nju i u nju stavio zamotani mozak. Sada je se mogao vratiti u grad, nadajući se da neće primjetiti krv koja se doslovno slijevala sa njega, sva sreća, još se nije razdanilo.

isuse..sad tek ovo procitah....odličan teks, malo bolesno al me like..treba tako pisat, ima malo pisaca xD..nekrofila xD..
=)..dobra kritika bome..

čim dođem doma stavit ću drugi dio onda....

Gusta magla još je obavijala grad, a sunce je polako izlazilo dok je Ilija išao prema svratištu u kojem je već imao rezerviranu sobu. Prije negoli je ušao u drvenu kuću, kojoj su prozori bili ukrašeni brojnim šarenim cvijećem, iscijedio je krv iz svoje majice, a i kose. No većina krvi je otkapala sa majice, a ostatak se već skorio. Isto je bilo i s njegovom kosom, te je zbog toga postala gotovo čvrsta. Znao je sresti ljude koji su svoju kosu mazali raznim mastima koje kad bi se osušile držale bi kosu čvrsto u zraku, ali nekako mu se ovo činilo čvršće od bilo koje masti. Budući da je imao kratku kosu nadao se da neće imat problema skidajući svu tu krv sa nje.
Otvorivši velika drvena vrata tamno smeđe boje od njemu nepoznata drveta, ušao je u svratiše. Unutra je bilo jako mračno jer su svega 3 svijeće gorijele od čega su 2 bile na šanku, a treća u kutu na stolu za kojim je sjedio jedan stariji muškarac odjeven u neke stare krpe koje su izgledale kao da ih nosi već bar 20 godina. Ali Ilija nije imao vremena sada za neke stare čarobnjake i ostalu gamad kako ih je Ilija nazivao. Doduše, Ilija je i sam koristio magiju, ali je to bilo rijetko, a njegovo pleme se često sukobljavalo sa ostalim čarobnjacima. Iako ga je možda i htio ubiti tu na mjestu, Ilija si to nije mogao dozvoliti te se uspeo starim škripavim stepenicama na prvi kat. Hodnik u kojem se sad nalazio bio je mračan, dug oko 6 metara, a sa svake strane su bila po troja vrata. Sam hodnik je bio jako prašnjav, pun paučine, a zidovi su bili crni od plijesni koja je zraku u hodniku davala specifičan miris ustajalosti. Ilija je volio taj hodnik. Nakon 2 duboka udaha uživanja u mirisu krenuo je prema sobi koju je iznajmio. Druga vrata desno. Vrata su bila već u raspadajućem stanju, ali na neko čudo nisu škripala pri otvaranju. Ušavši u sobu uzeo je stolac i nabio ga na vrata tako da se ne mogu otvoriti. Ilija nije volio goste, pogotovo nepozvane, a vrata se nisu mogla zaključati.
Ilijina soba je bila jako mala, bila je to samo jedna prostorija u kojoj se nalazio i krevet i stol na kojem je jeo. Vlasniku mu je dao samo jednu svijeću koja lijeno gorijela izgledajući kao da će se svakog trena ugasiti. Vani je već svanulo, ali Ilija je pokrivačima prekrio prozore tako da je bilo mračno kao da je ponoć.
Svukavši sa sebe krvavu odjeću, prvo je oprao kosu i skinuo krv sa sebe, a zatim pokušao skinuti krv sa odjeće, ali je shvatio da mu to neće ići. Ipak, bio je preumoran da bi se patio s time, te je još samo izvadio onaj zamotani mozak iz torbe, nožem ga prerezao na 6 dijelova, od čega je 3 dijela zamotao nazad u lišće, a 3 dijela je mirno pojeo. Bio je zahvalan na tome što je mozak još bio relativno svijež. Sa mozga se još malo slijevala cerebralna tekućina, koju je skupljao u jednom listu. Mozak je bio mekan, topio se u ustima, a Ilija je bio presretan. Kada je pojeo i treći komad popio je tekućinu koju je skupio, te legao u krevet i, ugasivši svijeću, zaspao.


Deranje, jedne od majki koja je dozivala svoju djecu je probudilo Iliju. Padao je mrak, a to je značilo da Ilija može opet izaći. Pogubljenje uhvaćenih barbara je skoro počelo, bit će točno u sumrak. Iliju nije zanimalo pogubljenje već pogubljenji, a za to je još imao vremena. Prvo obukao svoju još crvenkastu majicu, koja je po rubovima još bila mokra. Oblačeći je, mokri hladni rubovi majice su doticali njegovu kožu, ali iako je volio hladna i mračna mjesta, ova mokra majica i nije bila tako ugodna, a dok ju je oblačio prolazili su ga trnci. Kada se obukao, iz svoje je torbe izvukao drugi dio mozga koji je bio u 3 komada. Mozak se već počeo sušiti i stvrdnjavati, ali mu to nije smetalo. Uzeo je svoju čuturicu u kojoj je bila krv i zalio mozak. Nije ispraznio čuturicu, jer je znao da će mu trebati još krvi. Pojevši mozak, čiji su vanjski dijelovi bili pomalo hrskavi, pokupio je svoje stvari i izašao iz sobe. Hodnik je bio mračan kao i uvijek, a stepenice kojima se spuštao u prizemlje su i dalje škripale. Iznenada se zaustavio na zadnjoj stepenici jer je ugledao onog starca od jučer. Starac je izgledao kao da se nije ni pomaknuo cijeli dan, a sudeći po tome da je ovo dosta popularna birtija, to je bilo gotovo nemoguće.
Izlazeći iz svratišta mogao je osjetiti kako mu krv kojom je prelio mozak daje magična svojstva. A dok je hodao prema glavnom trgu gdje se održavalo smaknuće, pogledao je u nebo i rekao: eys acd jelec. (Došlo je vrijeme).